Istraživač do posljednjeg daha – Vjekoslav Štefanić

(Draga Bašćanska, otok Krk, 25. travnja 1900. – Zagreb, 24. veljače 1975.)

Istinskoga učitelja otkriva sposobnost da podigne učenika koji će ga nadmašiti. Ako je Ivan Milčetić bio pionir proučavanja hrvatskoglagoljske baštine, onda je Vjekoslav Štefanić, još jedan glasoviti Krčanin, onaj učenik koji je na čvrstim temeljima svoga prethodnika podigao teško nadmašivo zdanje uma i duha.

Rođen na prijelazu stoljeća u Dragi Bašćanskoj na Krku (gdje mu je nedavno postavljena spomen-ploča), ni Štefanić nije mogao ne posvetiti život hrvatskoglagoljskoj baštini, premda je rano napustio rodni zavičaj. Nakon završene klasične gimnazije i diplome slavistike i romanistiku na Sveučilištu u Zagrebu, urođenu je istraživačku iskru u njemu rasplamsao susret s Vinkom Premudom, još jednim krčkim istraživačem glagoljskih starina, te iščitavanje Milčetićeve Bibliografije.

Poput njega, i Štefanić je veliki dio radnoga vijeka, 22 godine, službovao kao gimnazijski profesor. Tih bi se godina za vrijeme školskih praznika vraćao na Krk i svojoj tada neslužbenoj strasti – glagoljskim rukopisima. U 48. godini života prelazi u Historijski institut tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, a četiri godine kasnije u novoosnovani Staroslavenski institut, središnju hrvatsku akademsku ustanovu za proučavanje glagoljaštva. S mjesta je njezina ravnatelja otišao u mirovinu, što nije zaustavilo njegovu suradnju s Institutom kao ni njegov istraživački rad.

Štefanićeva glagolitica

Ni površno upoznavanje s hrvatskoglagoljskom baštinom ne bi moglo zaobići Štefanićeve radove – toliko je dubok i širok bio njegov istraživački zahvat. Primjerice, iz antologijskih radova Tisuću i sto godina od moravske misije (Slovo 13) i Nazivi glagoljskoga pisma (Slovo 25-26) izrasta informativan prikaz vanjske povijesti ćirilometodske misije u Hrvata.

Štefanićeva erudicija i studioznost došli su do izražaja u svim njegovim radovima: paleografskim, tekstološkim, lingvističkim, književnopovijesnim, kulturnopovijesnim i etnografskim. Iz njegove svjesnosti da je istraživačev temeljni odnos onaj s izvorima i s terenom, proizašla su dva njegova najpoznatija djela: Glagoljski rukopisi otoka Krka (1960.) te Glagoljski rukopisi Jugoslavenske akademije (1. dio 1969.; 2. dio 1970.). Prema riječima Anice Nazor, Štefanić je u te tri knjige opisao „dva najbogatija nalazišta glagoljskih rukopisa: otok Krk i Jugoslavensku akademiju – te dvije riznice glagoljskih originala“.

U prvom je izdanju opisano 255 rukopisa, dok je u dvjema knjigama drugoga izdanja predstavljeno njih 443. Ukupno je to 698 glagoljskih dokumenata koji su prošli kroz Štefanićeve ruke i koje je on temeljito pregledao, iščitao i opisao.

Razumljivo je da je samo takav znalac mogao biti pozvan napisati pregled bogate hrvatske srednjovjekovne književnosti i ponuditi njezin reprezentativan izbor. Učinio je to u Hrvatskoj književnosti srednjega vijeka (1969.), izdanju koje je priredio sa svojim suradnicama (Biserka Grabar, Anica Nazor, Marija Pantelić). Bila je to prva knjiga u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti (Zora – Matica hrvatska), a njezin su sadržaj suvremenici opisali kao „pravo otkriće za našu kulturnu javnost“.

Štefanić o Žgombićevu zborniku

Jedan od 698 glagoljskih rukopisa koji nisu izmakli Štefanićevoj obradi je i Žgombićev zbornik, koji je u tadašnju Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti dospio kao ostavština Ivana Milčetića.

Temeljito ga je opisao u drugom dijelu Glagoljskih rukopisa Jugoslavenske akademije (1970.) i kao cjelinu i kroz pojedinačne tekstove u njemu sadržane. Iščitavši naknadne zapise iz 16. i 17. stoljeća pretpostavio je da se kodeks duže vrijeme nalazio u Mošćenicama (sjeveroistočna Istra).

O reprezentativnosti Žgombićeva zbornika u hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti govori i činjenica da su četiri njegova teksta objavljena u Hrvatskoj književnosti srednjega vijeka (1969.), kojoj je Štefanić bio glavnim priređivačem. Riječ je o apokrifima Život Adama i Eve, Djela apostola Petra i Andrije i Kako bi preneseno lice Isuhrstovo v Rim i kako pogibe Ana i Kajapa i Pilat te o poučnoj prozi sadržanoj u Lucidru.

Do posljednjeg daha

Prigodom Štefanićeva 65. rođendana i 35. obljetnice znanstvenoga rada njegovi su mu suradnici sa Staroslavenskoga instituta posvetili Slovo 15-16 i pritom zabilježili: „Tko je jednom privinuo taj predmet [proučavanje hrvatske glagoljske prošlosti] svome srcu onako kako je to Štefanić učinio, taj ga se ne će odreći ni do posljednjeg daha.“

Ove su se riječi potvrdile deset godina kasnije kada je iznenadnom smrću ostao nedovršen Štefanićev rad Nazivi glagoljskog pisma. Riječima bliske suradnice A. Nazor, autorovo je pero stalo u ranim jutarnjim satima 24. veljače 1975.

Vjekoslav Štefanić, koji je svojim radom zaslužio Nagradu za životno djelo SR Hrvatske (1966.) i počasni doktorat Zagrebačkoga sveučilišta (1970.), do posljednjega je daha bio  strastveni istraživač hrvatskoglagoljske baštine. Takvi se pamte i ako nisu prvi.

(A. Š.)