Recepti u Žgombićevu zborniku
Kao ilustrativna grupa tekstova hrvatskoglagoljskih medicinskih marginalija mogu poslužiti recepti iz Žgombićeva zbornika.
Na koncu zbornika, kao neki dodatak, jedan je pisar sastavio malu zbirku recepata iz humane medicine. Tekstovi su pisani sitnim, teško čitljivim slovima. To su za madrun, ki e štumahu bolan, ki e plešiv ali grintav, za zubi, za glisti, za kamik.
recepti su pisani sitnim slovima i vrlo su teško čitljivi. No, moguće je izdvojiti nekoliko onih za koje se može reći da su tipični za srednjovjekovne postupke u liječenju, te jedan recept za kamik jer su mokraćni kamenci bili vrlo česti u našim priobalnim krajevima.
Uputa kaže: za kamik vazmi jednu naranču tere ju zdrobi na veće kusi tere ju kuhaj va vine belem dokle provre do polu pak ga opet zalej z vinom da zvre do pol. Pak ono vino pij jednu večer na šetimanu veće krat. To činiti ča se veće krat čino toliko bole.
Oba sastojka koja se preporučaju, bijelo vino i naranča, imaju dijuretsko djelovanje, dakle potiču izlučivanje mokraće. Osim toga, vino djeluje i protiv bolova – odnosno, olakšava ih.
Nadalje je zapisan i jedan recept za neku tegobu probavnoga sustava: za glisti likarija spešaj veja ulikovega ter ga frigaj na meze ter ga vloži na terbuh kega jedu glisti.
Kod pomoći protiv “glista” očekivali bismo neki lijek koji se uzima na usta, ali se postavlja pitanje: a što su to i kakve „gliste“ koje jedu trbuh? U srednjem vijeku je bila popularna teorija da su najrazličitije bolesti uzrokovane raznim „glistama“, odnosno nametnicima, npr. vrućica, gnojne rane, pa i zarazne bolesti. Bilo bi lako povjerovati da je to prethodnica modernoga razmišljanja o mikroorganizmima (bakterijama, virusima, gljivicama) koji uzrokuju bolesti.
Osim toga, nije rijetko u srednjovjekovnim receptima – i latinskima i onima na narodnim jezicima Europe – naći uputu da se za neku bolest koju bismo nazvali „unutarnjom bolesti“ predlaže neka vrsta „vanjske“ terapije, najčešće oblozi. Tako je i ovdje: na trbuh treba staviti topli oblog, možda kao pomoć protiv grčeva i bolova u trbuhu.
Najveći je broj recepata u Žgombićevu zborniku pomoć kod tegoba sa zubima. Dakle, za istu vrstu tegobe preporučuje se četiri različitih postupaka:
a) molitva Na Velu Sobotu, kada se počne zvoniti k Slava va višnjih Bogu, on trat derži kus železa v zubih tere reci 3 Očenaši i 3 Zdrave Marije v čast Bogu i svetoj Marije i v čast svetoj Polonii.
Upotreba minerala u liječenju bolesti veoma je stara, a doživljava svojevrsni procvat u 16. st. iz kojeg upravo datiraju ovi recepti. Ovdje se spominje komad željeza koji valja držati među zubima, koji bi možda trebao služiti kao mehanizam, tj. sredstvo preuzimanja i vezanja na sebe upale i topline. No, tu je i uputa da valja moliti i to po tri puta – simbolika broja tri. Ova uputa dakle spada u skupinu 2apstraktnih“ zapisa, jer kao pomoć preporučuje izgovaranje molitava.
Ovdje je najstariji spomen – koliko je poznato, i jedini – u hrvatskoglagoljskim izvorima sv. Apolonije kao pomoćnice kod zubne bolesti. Ona je jedna od 14 svetaca-zaštitnika, osobito protiv bolesti zuba. Na fresci iz crkvice sv. Marije kod Berma prikazana je tipično, s kliještima i zubom koji pokazuje prstom. Naime, prema legendi, pogani su kršćanku Apoloniju mučili tako što su joj čupali zube i lomili ih udarcima u čeljust.
(slika Apolonije iz Berma)
Zatim se čitaju razni oblici pripravaka kao razni terapijski empirijski postupci:
b) oblog Kuša v belom vini kuhaj tere za ne stavi ča najteple moreš ako bude Bog otil oćeš imat pomoć.
Kuš ili kadulja veoma je blagotvorna biljka. Nju su Rimljani smatrali na neki način svetom biljkom i pripisivali su joj izvanredna ljekovita svojstva. Išli su čak tako daleko da je i u sr. vijeku ostala popularna izreka “Cur morietur homo cui salvia crescit in horto?” (zašto da umre čovjek kojemu kadulja uspijeva/raste u vrtu). Napitak od kadulje se pio prije nego što se u Europi pojavio čaj. Biljka sadrži eterična ulja, a muškatna kadulja ima tvari koje djeluju antibakterijski, pa se i danas rabi njezino ulje za dezinfekciju usne šupljine.
Kadulja (fotografija: hr.wikipedia.org/wiki/Ljekovita_žalfija)
c) mazanje/ispiranje usne šupljine Ružmarina i smažera od smreki … i beloga vina skup kuhaj ako li pol zvre onem maži zubi imaš lek z božiju volju
Ovaj recept kao sastojke spominje ružmarin i smolu smreke kuhanih u bijelom vinu, i to se preporučuje za mazanje zubi. Danas je poznato da se ružmarin koristi u proizvodnji raznih eteričnih ulja. Smreka pak (osobito iglice) obiluje vitaminom C, a njezina se smola često navodi kao nadomjestak gume za žvakanje.
I ovaj recept, kao i prethodni, savjetuju kuhanje ljekovitih biljaka u bijelom vinu (ako ništa drugo, ono može olakšati patnju) i stavljanje toplog “konačnog oblika” na zub – to je proces koji se u davnini koristio za brže sazrijevanje gnojnih upala.
Valja naglasiti kako oba recepta ipak završavaju iskazom kako će bolesnik “z božiju volu” imati pomoć – dakle, tek ako je to volja Božja, bit će ljekarija uspješna. I to je tipično srednjovjekovno teurgijsko poimanje liječenja.
U narodnoj medicini poznato je kađenje zubobolnih nad žeravicom u koju je bačeno sjeme bunike, koja sadrži jedan alkaloid (hiosciamin) koji posjeduje analgetska svojstva. Jednako tako, tijekom povijesti su se u pučkoj medicini pojedine žitarice poput ječma ili pšenice upotrebljavale zbog njihovih protuupalnih i analgetskih svojstava. No, ovdje se spominju sjemenke raži nad kojim se, bačenima u vatru, trebao kaditi pacijent. S današnjeg stajališta ne možemo prepoznati farmakološku podlogu navedene upute – zato pretpostavljamo da je ona mogla biti davnoga, magijsko-demonističkog karaktera.
Marija-Ana Dürrigl