<<<<<<< HEAD Poluustavna glagoljica - Žgombićev zbornik

Poluustavna glagoljica

Poluustavna glagoljica je jedan od načina bilježenja uglate glagoljice. Razvila se iz ustavne glagoljice, odnosno iz slova koja su karakteristična za liturgijske knjige namijenjene oltaru ili koru, u posljednjoj četvrtini 14. stoljeća. Tada se prvi put na hrvatskom prostoru javlja veća potreba za tekstovima koji nisu isključivo liturgijskog sadržaja. Budući da takve knjige ne idu u svečani ili javni prostor na oltar ili u kor, slova kojima su pisane nisu više morala biti posve pravilna i simetrična.

Poluustavni tip pisanja odredio se tako da su se glagoljska slova počela razvijati u okomitim pravcima, odnosno neka su svojim šiljcima počela probijati dvolinijski okvir (a, h, z, c i eventualno a i k), a sva su postala razmjerno viša. Bilježenje završetka okomitog poteza slova u mnogim slučajevima postaje stalan element slova. To se osobito vidi kod slova r kojemu se takav potez znao protegnuti i u prostor susjednog slova. S vremenom su se pisari takva načina pisanja poprilično oslobodili pravilnosti i simetričnosti slovnog pisanja između dviju crta, koje su svojstvene ustavnomu tipu pisanja glagoljice, pa su različiti potezi pera sve više vodili pisara prema kurzivnoj glagoljici.

Iz svega što je rečeno najlakše je zaključiti sljedeće: teško je definirati poluustavnu glagoljicu. Poluustav je uvijek prijelazno pismo koje iz ustava vodi u kurziv. Uzak mu je prostor i kratak mu je vremenski rok. Vjekoslav Štefanić, najveći poznavatelj glagoljskog pisma, kaže o tome da se u poluustavnoj glagoljici nastoji očuvati uspravnost, pravilnost i uglatost slova, ali se ne pisar dokraja ne trsi da mu slova budu posve simetrična i ugledna pa protokom vremena sve više probija dvolinijski sistem svojim „slabijim“ dijelovima i vertikalnim ligaturama. Pisar jednostavno zna da knjiga koju piše neće ići na oltar. Stoga, oslobođen pisarskih stega, unosi sve više svoj način pisanja pa su zgusnutija slova, brojne i često smione ligature i kraćenja često njegov odraz i njegova prepoznatljiva odlika. U Vinodolskom zborniku ili pak u Fraščićevu psaltiru vrlo se lijepo vidi poluustavna glagoljica.

Ivan Botica

Fraščićev psaltir, 1493.
Österreichische Nationalbibliothek, sign. Cod. slav. 77, 16v

 

======= Poluustavna glagoljica - Žgombićev zbornik

Poluustavna glagoljica

Poluustavna glagoljica je jedan od načina bilježenja uglate glagoljice. Razvila se iz ustavne glagoljice, odnosno iz slova koja su karakteristična za liturgijske knjige namijenjene oltaru ili koru, u posljednjoj četvrtini 14. stoljeća. Tada se prvi put na hrvatskom prostoru javlja veća potreba za tekstovima koji nisu isključivo liturgijskog sadržaja. Budući da takve knjige ne idu u svečani ili javni prostor na oltar ili u kor, slova kojima su pisane nisu više morala biti posve pravilna i simetrična.

Poluustavni tip pisanja odredio se tako da su se glagoljska slova počela razvijati u okomitim pravcima, odnosno neka su svojim šiljcima počela probijati dvolinijski okvir (a, h, z, c i eventualno a i k), a sva su postala razmjerno viša. Bilježenje završetka okomitog poteza slova u mnogim slučajevima postaje stalan element slova. To se osobito vidi kod slova r kojemu se takav potez znao protegnuti i u prostor susjednog slova. S vremenom su se pisari takva načina pisanja poprilično oslobodili pravilnosti i simetričnosti slovnog pisanja između dviju crta, koje su svojstvene ustavnomu tipu pisanja glagoljice, pa su različiti potezi pera sve više vodili pisara prema kurzivnoj glagoljici.

Iz svega što je rečeno najlakše je zaključiti sljedeće: teško je definirati poluustavnu glagoljicu. Poluustav je uvijek prijelazno pismo koje iz ustava vodi u kurziv. Uzak mu je prostor i kratak mu je vremenski rok. Vjekoslav Štefanić, najveći poznavatelj glagoljskog pisma, kaže o tome da se u poluustavnoj glagoljici nastoji očuvati uspravnost, pravilnost i uglatost slova, ali se ne ne trsi dokraja u tome da mu slova budu posve simetrična i ugledna pa protokom vremena sve više probija dvolinijski sistem svojim „slabijim“ dijelovima i vertikalnim ligaturama. Pisar jednostavno zna da knjiga koju piše neće ići na oltar. Stoga, oslobođen pisarskih stega, unosi sve više svoj način pisanja pa su zgusnutija slova, a brojne i često smione ligature i kraćenja često su njegov odraz i njegova prepoznatljiva odlika. U Vinodolskom zborniku ili pak u Fraščićevu psaltiru vrlo se lijepo vidi poluustavna glagoljica.

Ivan Botica

Fraščićev psaltir, 1493.
Österreichische Nationalbibliothek, sign. Cod. slav. 77, 16v

 

>>>>>>> parent of 87b32d0... Merge branch 'publii-deploy-1568752108497' into 'master'