Knjiški kurziv
Knjiški kursiv vrlo je sličan poluustavu koji je prvi oslobodio pisara od dvolinijske stege kakva je u ustavu. Zanimljivo je da ga Vjekoslav Štefanić, najveći poznavatelj glagoljske paleografije, drži pismom koje je zaostalo u svom razvoju iako je se upotrebljavalo od kasnoga srednjovjekovlja pa do samog kraja upotrebe glagoljskog pisma. Knjiški je kursiv prisutan u zapisima s kvarnerskih i osobito sjevernodalmatinskih otoka gdje su glagoljska slova, oslobođena dvolinijske stege, ostajala zatvorena u sebe bez stilske koordinacije i veze sa susjednim slovom. Također ga definira kao kaligrafsko četverolinijsko pismo u kojem su oblici slova u srednjolinijskoj razini relativno uspravni i uglati, a vanjskim zonama umjereno razviti. Takva ga usklađenost čini vizualno lijepim i vrlo pogodnim za kodekse poučnog ili književnog sadržaja. Njime su pisani Petrisov zbornik iz 1468., Zbornik duhovnog štiva s kraja 15. st., Grškovićev zbornik iz 16. st., Žgombićev zbornik iz 16. st., Crkvene drame (HAZU, IV a 47) iz 1556., Postila Jurja Crnića iz 17. st. itd.
Ivan Botica