Hrvatskoglagoljski medicinski tekstovi

Među sačuvanim hrvatskoglagoljskim spomenicima, razmjerno su malobrojni oni s medicinskim sadržajem. To su dvije knjižice recepata (tzv. ljekaruše) iz 14. i 15. stoljeća, te neki sporadični zapisi od 14. do čak 19. stoljeća. Način na koji su hrvatskoglagoljske ljekaruše strukturirane, oblik recepata, vrste pripravaka i njihov sastav – sve to upućuje na zaključak da su one odjek mnogo starijih predložaka (ili “uzora”), nastalih u razdoblju samostanske medicine.

1) Po sadržaju i naravi dijelimo ih u apstraktne tekstove (amulete, zaklinjanja, molitve) i konkretne sadržaje, a to su recepti i terapijske upute. Dosad su ti konkretni sadržaji privukli manje pozornosti izučavatelja. Apstraktni tekstovi odražavaju poimanje po kojemu je bolest  kazna za grijeh, ili djelo zlih sila (đavla). Konkretni pak tekstovi temelje se na iskustvu u ublažavanju tegoba i liječenju pojedinih bolesti. Srednjovjekovlje je zdravlje poimalo kao milost i dar Božji, jer je tadašnji svjetonazor bio bitno determiniran kršćanstvom, zato je znatan dio medicine bio teurgijskog karaktera. Brojne su molitve za očuvanje zdravlja, ili kako bismo danas kazali, u preventivne svrhe - i samoga se Boga u jednoj oraciji zaziva „ti utrpenije moje i utešenie moje smino, ti zdravije moe bez'zlobno“ (Ivančićev zbornik, 14-15. st.).

Sam je Krist u kršćanskom srednjovjekovlju bio smatran vrhovnim liječnikom za tijelo i dušu – Christus medicus („Ego enim sum magnus medicus omnium languorum“ – „Ja sam naime vrhovni liječnik za sve bolesti“ kaže Krist u viziji Scivias Hildegarde iz Bingena). S druge strane, on sam je najjači lijek protiv bolesti i svih tegoba, on je magna medicina (stoga Hildegarda iz Bingena naziva Bogorodicu „mater magnae medicinae“ – „majka uzvišenoga lijeka“).

2) Po fizičkom smještaju gdje se takvi tekstovi nalaze, to su ili samostalne ljekaruše ili tekstovi koje se mogu nazvati medicinskim marginalijama. One se zatječu kao “usputni” zapisi u knjigama koje nisu medicinske: u zbornicima, molitvenicima, matičnim knjigama ili u knjizi crkvenih prihoda.

a) Najstarija danas poznata hrvatska glagoljska ljekaruša potječe s kraja 14. stoljeća, a pohranjena je u Zagrebu, u Arhivu HAZU, sign. IV d 56. Sadrži 10 folija neuvezane pergamene koju je ispisao anonimni pop glagoljaš. Jezik je čakavski, s preciznim kratkim rečenicama s ponekim elementom crkvenoslovjenštine, pa je ta zbirka vrijedan izvor za proučavanje onodobne „terminologije“. Znanstvenici pretpostavljaju da je to originalni sastav nastao u Novom Vinodolskom.

Ta humana ljekaruša  sadrži, između ostaloga, recepte za sljedeće bolesti ili tegobe:  ot zimnice, za zubi,  ki človek ima kašalj,  ljekarija od raspadenja ruku ili nogu, ki budet od psa nevstekla ugrizen,  kada posečet se človek, kada sažžet se človek od ognja, ot gub dobitka, otčèrevnice, ot ledav, oko nedužno, ki človek pameti pogrešit, te detaljan opis inhalacije protiv kašlja i prehlade.

Još jedna se zbirčica narodne farmakopeje čuva u Arhivu HAZU, sign. IV d 55. I taj je fragment napisan u Novom Vinodolskom, nešto kasnije, u 15. stoljeću te je jedno vrijeme bio uvezan zajedno s fragmentom HAZU IV d 56. Obuhvaća 10 pergamentnih folija maloga formata (12,7 x 9,7 cm), a sastavljen je, mišljenja su izučavatelji, prema nekom zapadnom predlošku. Obje su ove ljekaruše vrijedan izvor za proučavanje hrvatske medicine kasnoga srednjovjekovlja, jer su rani spomenici medicinskih tekstova pisanih narodnim, govorenim, živim idiomom i jer su bili namijenjeni širokoj publici koja najvjerojatnije nije imala solidno znanje latinskoga jezika, jezika učenih medicinskih rasprava i onodobnih udžbenika.

HAZU IV d 55 sadrži sljedeće kratke recepte: za kamik, koga boli zub, ot pluć, ot očiju, ot kače, za srab, za grižu, od koleri, pomoć od treslavice, ot krvi ka zdola človeku gre, kada človjeka glava boli rada, ciniti da žena milko ima, ot dni, mast dobra od suhoga betega, te naputak za purgativ.

b) Kao svojevrsna „marginalija“ zapisana je mala ljekaruša na posljednjim stranicama opsežnoga Žgombićeva zbornika iz 16. stoljeća (sitni, jedva čitljivi recepti za madrun, ki e štumahu bolan, ki e plešiv ali grintav, za zubi, za glisti, za kamik), te nekoliko recepata za zubi pomoć.

Vrijedno je spomenuti i marginalnu zbirčicu recepata za kamik u molitveniku fra Ivana Čeperića s Krka iz 17./18. stoljeća – tu su zapisani recepti samo protiv jedne bolesti ili jedne vrste tegobe, zubobolje.

https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=226762

**

Bez obzira jesu li zapisani u ljekaruši ili su marginalija, većina hrvatskoglagoljskih recepata ima sličnu strukturu koja zrcali znatnu srodnost djelima europske samostanske medicine. Zapisi-recepti u pravilu počinju uzrokom, npr. “kada posječet se človik”, ili tegobom, npr. “za kašalj”, “ot zimnice” ili pak navođenjem organa koji je obolio, npr. “ot očiju”, “ot pluć“.

Najčešće sa suvremenoga stajališta ne možemo odmah znati o kojoj se bolesti radi – pokušavamo iščitati nešto o tome iz sastava ljekarije.

 Recepti su kratki, šturi, redovito bez točne upute koliko kojeg sastojka valja umiješati, te kada i na koji način primijeniti. Materia medica (tj. sastojci koji se preporučuju) u našim ljekarušama pretežito je lokalnoga biljnog podrijetla (to su većinom lokalne ljekovite biljke), manje mineralnog, a najmanje životinjskog podrijetla. Najčešće se preporučuju tekući pripravci za vanjsku (uvarci, balzami, ulja i oblozi) te unutarnju primjenu (napitci, čajevi, juhe) s dodatkom korigensa (bijelo vino, maslinovo ulje, med i dr.).

Povoljno djelovanje nekih ljekarija može se objasniti suvremenim saznanjima farmakologije; mehanizam djelovanja nekih sredstava nije jasan, dok se za neke sastojke može tvrditi ne da su koristili, već naprotiv da su izrazito štetni.

Jezgroviti, šturi stil, pretežito biljni sastav recepata, oblici ljekarija (balzami, napitci, kompresije), veći broj naputaka koji slijede jedan za drugim bez vidljive sistematizacije - sve to govori u prilog tezi kako su naše dvije najstarije ljekaruše najvjerojatnije napisane u jednom samostanu, na području Vinodola/u okolici Novoga, iz čega se nadalje može zaključiti kako su svećenici/redovnici glagoljaši imali ulogu liječnika, možda i izvan zidova svojih redovničkih zajednica.

Hrvatskoglagoljske ljekaruše vrijedan su izvor za proučavanje filologije, povijesti medicine i farmacije, ali i za kulturnu povijest uopće. Naime, oni stoje na susretištu medicine i religije, te medicine i književnosti, svjedočeći polifunkcionalnost hrvatske glagoljske pisane riječi.