Fra Benedikt Žgombić

DOBRI GVARDIJAN ŽGOMBIĆ

Jedan od glagoljičnih rukopisnih zbornika dobio je ime po svom darovatelju – Žgombićev zbornik. Fra Benedikt Žgombić, franjevac trećoredac glagoljaš, tadašnji gvardijan samostana sv. Marije Magdalene u Portu pokraj Malinske, darovao je papirni kodeks maloga formata pisan kurzivnom glagoljicom dubašljanskomu istraživaču Ivanu Milčetiću 1882. godine.

Fra Benedikt rodom je iz Žgombića u Gorinjim Selima u Dubašnici. U doba njegova djetinjstva selo je imalo devet kuća i tridesetak stanovnika. Jezik njegova školovanja i dopisivanja bio je talijanski.

Vrijedan izvor podataka o povijesti redovničke zajednice zapisi su trećoredskih posinovljenja, oblačenja, novačenja i zavjetovanja iz kojih saznajemo da je žakan Petar Žgombić, sin Pavla i Margarite iz Dubašnice, pristupio redu (obučen u kapuč) 5. studenoga 1849. pod redovničkim imenom fra Benedikt (Benko). Prema njegovom svjedočanstvu o zavjetovanju novicijat je započeo 15. kolovoza 1852. i završio godinu dana kasnije, a njegov učitelj, odnosno meštar novicijata, bio je o. Josip Benedikt Turčić. Poslije godine dana novicijata ili kušnje novak je molio da bude pripušten zavjetovanju. Nakon tajnog glasovanja, tj. balotanja, svih članova samostana zavjete je prihvaćao provincijal ili gvardijan, a svjedočanstvo o zavjetovanju potpisivao je zavjetovanik, provincijal ili gvardijan te dva svjedoka. Fra Benedikt Žgombić položio je redovničke zavjete, tj. učinio profeš, 5. listopada 1854. godine.

U knjizi samostanske imovine (Inventarij mostira svete Marije Magdalene na Portu) nalazimo podatak da je fra Josip Benedikt Turčić predao gvardijanstvo o. Benediktu Žgombiću 1. srpnja 1867. godine.

Nekoliko registarskih zapisa posinovljenja, novicijata i zavjetovanja odnosi se na upraviteljske dužnosti o. Žgombića. Godine 1868. (22. rujna) morao je odbiti posinovljenje zbog lošeg ekonomskog stanja poratskog samostana koji, zbog višegodišnje bolesti vinove loze, nije imao dostatne prihode.

Crtica iz portanske svakodnevice svjedoči i o opuštenijim trenucima kad se „zaigralo na bale pud mostira“ i „padre Benko Žgombić (Petičić) bi više puti igral, pak bi šal u mostir zet jednu veliku bukaletu črnoga vina. Kad se ni znalo čigov je punat, fratri bi zneli pas, koga su nosili kolo habita i bi zmirili čigov je punat.“ (Augustin Šabalja)

Fra Žgombić, čije ime nosi jedan od najvažnijih izvora za istraživanje hrvatske srednjovjekovne književnosti, ostao je cijeli život vezan uz matični samostan. Umro je 12. travnja 1896. godine. Zanimljivo je da su dubašljanski plovan (župnik) pop Mihovil Mužinić Mužina i Ivan Milčetić 1903. godine vodili žestoku javnu polemiku u novinama oko toga kako je Ivan Milčetić pribavio glagoljske rukopise iz samostana u Portu „od dobrog gvardijana Žgombića“.

Fra Benedikt Žgombić

DOBRI GVARDIJAN ŽGOMBIĆ

Fra Benedikt rodom je iz Žgombića u Gorinjim selima u Dubašnici. U doba njegova djetinjstva selo Žgombić imalo je devet kuća i tridesetak stanovnika. Jezik njegova školovanja i dopisivanja u trećoredskoj zajednici bio je talijanski.

Vrijedan izvor podataka o povijesti redovničke zajednice zapisi su trećoredskih posinovljenja, oblačenja, novačenja i zavjetovanja u trećoredskim samostanima otoka Krka iz kojih saznajemo da je žakan Petar Žgombić, sin Pavla i Margarite iz Dubašnice, pristupio redu (obučen u kapuč) 5. studenoga 1849. pod redovničkim imenom fra Benedikt (Benko). Prema njegovom svjedočanstvu o zavjetovanju novicijat je započeo 15. kolovoza 1852. i završio godinu dana kasnije, a njegov učitelj, odnosno meštar novicijata, bio je o. Josip Benedikt Turčić. Poslije godine dana novicijata ili kušnje novak je molio da bude pripušten zavjetovanju. Nakon tajnog glasovanja, tj. balotanja, svih članova samostana zavjete je prihvaćao provincijal ili gvardijan, a svjedočanstvo o zavjetovanju potpisivao je zavjetovanik, provincijal ili gvardijan te dva svjedoka. Fra Benedikt Žgombić položio je redovničke zavjete, tj. učinio profeš, 5. listopada 1854. godine. Sve je to, dakako, učinio u matičnom samostanu u Portu.

Nekoliko registarskih zapisa posinovljenja, novicijata i zavjetovanja u Portu odnosi se na upraviteljske dužnosti o. Žgombića. Godine 1868. (22. rujna) morao je odbiti jedno posinovljenje zbog lošeg ekonomskog stanja poratskog samostana koji, zbog višegodišnje bolesti vinove loze, nije imao dostatne prihode.

Crtica iz poratske svakodnevice svjedoči i o opuštenijim trenucima kad se „zaigralo na bale pud mostira“ i „padre Benko Žgombić (Petičić) bi više puti igral, pak bi šal u mostir zet jednu veliku bukaletu črnoga vina. Kad se ni znalo čigov je punat, fratri bi zneli pas, koga su nosili kolo habita i bi zmirili čigov je punat.“ (Augustin Šabalja)

Fra Žgombić, čije ime nosi jedan od najvažnijih izvora za istraživanje hrvatske srednjovjekovne književnosti, ostao je cijeli život vezan uz svoj matični samostan. Umro je 12. travnja 1896. godine. Zanimljivo je da su dubašljanski plovan (župnik) pop Mihovil Mužinić Mužina i Ivan Milčetić 1903. godine vodili oštru javnu polemiku u novinama oko toga kako je Ivan Milčetić pribavio glagoljske rukopise iz samostana u Portu „od dobrog gvardijana Žgombića“.