ZANIMLJIVOSTI

Jedna marka u sto godina

Davne 1902. godine na najglagoljičkijem otoku Krku osnovana je Staroslavenska akademija, s ciljem proučavanja i njegovanja ćirilometodske baštine, temelja pismenosti i učenosti slavenskih naroda, te njezina bogata hrvatskoga odvjetka, temelja hrvatske pismenosti i književnosti.

Djelovanje Staroslavenske akademije oživljeno je 1948. godine u Zagrebu, a 1952. joj je promijenjen naziv u Staroslavenski institut.

Slavljeničke 2002. godine organizirali smo međunarodni znanstveni skup povodom velike obljetnice, održavši ga, a gdje drugdje nego – na Krku. Iste je godine Hrvatska pošta pozdravila stotinu godina naše ustanove izdavanjem prigodne poštanske marke u čijem su središtu slova S, A i K zabilježena, a kako drukčije nego na – uglatoj (hrvatskoj) glagoljici.

Barunica i njezina palača

Staroslavenski institut smješten je u gornjogradskoj Demetrovoj ulici, u trokrilnoj baroknoj palači Škrlec – Balbi izgrađenoj uz sjeverne zidine povijesnoga Gradeca, iza kojih se prostire šuma Tuškanac. Svojom očuvanom prostornom strukturom palača je zaštićena kao nepokretno kulturno dobro. Gradila ju je plemićka obitelj Škrlec u 18. stoljeću, a početkom 19. stoljeća vlasnik joj je bio grof Petar Drašković.

Njezina posljednja vlasnica, barunica Kornelija Balbi potječe iz stare genovske kneževske obitelji Cornaro-Balbi koja je nakon preseljenja u Veneciju u 13. stoljeću dala dva mletačka dužda te više promotora i mecena raznih vidova umjetnosti. Jedan ogranak porodice preselio se u 17. stoljeću na otok Krk, gdje se može pratiti do 19. stoljeća. Baruničin otac major Dominik Balbi stigao je u službu u Hrvatsku sredinom 19. stoljeća i oženio se Lujzom Lovinčić. Barunica Balbi nije imala nasljednika, pa je prije smrti 1924. godine oporučno ostavila palaču Društvu sv. Vinka za podupiranje sirotinje u Župi sv. Marka. Zagrepčani po njoj još uvijek palaču nazivaju „Balbičinom“. Barunica Balbi jedan je od likova edukativnoga programa „Žive slike“ koji provodi Muzej grada Zagreba, gdje je prikazana u svojoj omiljenoj razonodi: vezenju (www.mgz.hr/hr/muzejski-programi/zive-slike/ozivljeni-znani-likovi/).

„Oživljena“ barunica Balbi (fotografija: www.mgz.hr)

Znanstvenici u konjušnici

Palača Škrlec – Balbi trajni je dom Staroslavenskoga instituta sve od njegova osnivanja 1952. godine. Palaču je Institutu priskrbio jedan od njegovih osnivača i prvi ravnatelj, monsinjor Svetozar Rittig, svećenik, crkveni povjesničar i političar. U prošlosti je Institut nosio njegovo ime (1961.–1997.).

„Balbičina“ palača jedan je od domaćina zabavno-kulturne manifestacije Dvorišta Gornjega grada (http://dvorista.in/). Dvorište, uređeno poput maloga perivoja, ograđeno je od ulice zidom na kojem su dva barokna kamena portala. Uz taj zid nalazi se mala dvorišna zgrada koja je nekada služila kao konjušnica, čega se u šali vole spomenuti istraživači koji u njoj danas borave.

Naše dvorište izdvaja se natpisom na dvama pismima (fotografija: www.stin.hr)

Zdenac spoznaje u našem dvorištu

Svakodnevnu pozornost posjetitelja dvorišta palače Škrlec – Balbi privlači živi zdenac s baroknom kamenom krunom, drvenim kolom i nadstrešnicom od šindre izgrađen u 18. stoljeću, jedini zagrebački zdenac sačuvan u izvornom obliku. Služio je kao jedan od izvora vode stanarima Gornjega grada do otvaranja zagrebačkoga vodovoda 1878. godine, pa i kasnije, a u arhivskim podacima zabilježena su imena onih koji su nosili vodu i njezina cijena za 1829. godinu.

Nakon što je desetljećima bio zatrpan, zdenac je ponovno iskopan, očišćen i restauriran 2004. godine, kada je voda pronađena na dubini od 24 metra. Tom je prigodom rekonstruirana i izvorna dvorišna ploha koja se sastoji od oblutaka iz sljemenskih potoka.

Za sunčanih i toplih dana istraživači Staroslavenskoga instituta znaju u pauzi izići u dvorište, povući se pod nadstrešnicu zdenca te podijeliti jedni s drugima svoje trenutne znanstvene preokupacije. Pokazalo se da u tom ambijentu brzo iziđe na površinu drže li ili ne drže njihove interpretacije, teorije i zaključci – vodu.

Dvorište palače Škrlec – Balbi (fotografija: zg-magazin.com.hr)

Kad istraživači zaruže

Na prvom katu palače Škrlec – Balbi smještene su naše radne prostorije. Osim na prvom katu, istraživači rade i u ranije spomenutoj konjušnici, tj. sadašnjoj manjoj dvorišnoj zgradi. U prizemlju je pak palače smještena omanja gostinjska soba.

Ona nam, kao što naziv kaže, ponajprije služi za smještaj gostujućih istraživača koji na Staroslavenski institut dolaze zbog pristupa bogatoj knjižničnoj građi i hrvatskoglagoljskim izvorima. No u njoj su privremeni smještaj nalazili i neki naši djelatnici dok nisu riješili stambeno pitanje.

Konačno, ne događa se tako rijetko, naši istraživači znaju i „zaružiti“ u svojim istraživanjima. Zaneseni građom koju istražuju lako zaborave na vrijeme. Kako je tada jednostavnije ostati na Gornjem gradu, da ih ne rastrese neumoljiva zagrebačka svakodnevica, prespavaju u gostinjskoj sobi te vedri i čili sutradan nastave gdje su prethodnu večer stali.

Za predsjednike i pape...

Pretisci znamenitih glagoljskih knjiga, u čijem su izdavanju, između ostalih, sudjelovali naši istraživači, krase papinsku i inozemne predsjedničke zbirke. Darovani su papama Pavlu VI., sv. Ivanu Pavlu II., Benediktu XVI. i Franji. Osim papa, hrvatskoglagoljska su izdanja rado primili i Josip Broz Tito te George W. Bush.

Papa Franjo 2018. godine prigodom uručivanja faksimilnoga i preslovljenoga izdanja Drugoga beramskog brevijara (15. st.) (fotografija: zci.stin.hr)

Hrvojev misal – dar američkom predsjedniku Bushu 2008. godine

Istraživači Staroslavenskoga instituta, u zajedničkim pothvatima s kolegama iz srodnih ustanova, i dalje stvaraju ova dragocjena izdanja u kojima osebujnu glagoljsku baštinu čine dostupnu drugima. Od naših predaka glagoljaša naslijedili smo opsežan i bogat korpus raznovrsnih tekstova.

Prvi korak u radu na njima je transliteracija ili preslovljavanje – glagoljično slovo zamjenjuje se latiničnim. Naizgled jednostavan postupak u starijim tekstovima postaje složen jer su oni pisani u gotovo neprekinutom nizu, česte su skraćenice, interpunkcijski sustav je drugačiji, a odgonetanje kurzivne ili brzopisne glagoljice posebna je vještina. Današnjem oku, naviknutu na razmake između riječi i rečenične znakove, oni su teško čitljivi. Osim što su na drugom pismu, ovi tekstovi mnogima su i jezično neprohodni. Uspješno „čitanje“ takvih tekstova i njihovo prenošenje u drugo pismo obuhvaća niz specijalističkih znanja i stoga se u radu na njima okupljaju istraživači različitih znanstvenih grana i polja.

U glagoljsku baštinu ne uranjaju samo znanstvenici i stručnjaci. Ona je nadahnuće i djeci vrtićke dobi, učenicima, studentima i brojnim pojedincima, okupljenima u društva i udruge.

Za očuvanje ovog segmenta naše kulture važno je istaknuti da je glagoljično pismo pod nazivom Umijeće čitanja, pisanja i tiskanja glagoljice upisano u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske na Listu zaštićenih kulturnih dobara. (https://www.min-kulture.hr/default.aspx?id=6212&kdId=351104250).

...bolna leđa i zgrčeni prsti

Sjedeći ispred zaslona svojih računala, pomno preslovljavajući tekstove na latinicu, istraživači koji se bave hrvatskom glagoljskom baštinom često se sjete zapisa anonimnoga srednjovjekovnog prepisivača na margini jednoga francuskog kodeksa: „Gospode, smiluj mi se, pucaju mi leđa, grče mi se prsti“.

Glagoljaš Šimun Glavić ispričava se budućim čitateljima za neuredno pisanje i moguće pogreške objašnjavajući da su razlog tomu teške životne okolnosti, glad, kuga i rat, te loši radni uvjeti samoukoga pisara koji se odvažio na prvi prepisivački pokušaj:
„I vas prosim, gospodo redovnici, nemojte me kleti ako je nika mrsa u njih ki budete čtili u njih ili ako ni lipo pismo jere je pisah pripadma, kako više rekoh, a v noći ulija ne biše ča žgati. I znate, gospodo redovnici, da se ni učih pisati ni pri meštru stah ni pri pisah nigdare (...)“ ( Zbornik Šimuna Glavića, 1524.).

Bilješka (kolofon) Šimuna Glavića, 1524.

Nama „suvremenim prepisivačima“ slijede višekratni ispravci i uređivanje teksta, pisanje analiza i studija, rječnika i kazala. Kada knjiga, u kojoj svoja znanja i spoznaje o glagoljskoj baštini prenosimo svim zaljubljenicima u pisanu riječ, napokon bude objavljena, možemo napisati: svršena biše knjiga... „Ki budete va nje čtali, ako najdete omršnju, prez česa ni, vi napravite, a nam ne zamirite“ ( Korizmenjak, 1508.).

Nas dvadesetak posjeduje preko 800.000 kartica

Sredinom 20. stoljeća započeo je najdugoročniji projekt Staroslavenskoga instituta koji je još uvijek u tijeku. Riječ je o izdavanju Rječnika crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije, višesveščanoga leksikografskoga djela posvećenoga rječničkom blagu prvoga hrvatskoga književnog jezika, hrvatskoga crkvenoslavenskog jezika.

Korpus na kojem se temelji obrada Rječnika u kartotečnom je obliku te sadrži preko 800.000 kartica. Stvarale su ga i ispisivale marljive ruke naših istraživača nešto više od trideset godina. Za njega su po mjeri izrađene i posebne metalne ladice kako bi ga se sačuvalo od požara.

Godine 2012. objavljen je sveščić Rječnika s riječima koje započinju glagoljskim slovom ž, poput ždanie ('nada'), žežinati ('postiti') i ženat ('oženjen'). No to nije značilo da smo ga priveli kraju jer je u glagoljskoj azbuci ž sedmo, a ne posljednje slovo. Digitalizacija kartotečnoga korpusa, koja je u tijeku, ubrzat će proces obrade i objave Rječnika te tako pred hrvatsku i slavističku javnost konačno iznijeti sva dragocjena slova ('riječi') koja bijahu u počecima hrvatske pisane kulture.

Dio mjesnoga i azbučnoga kataloga Kartoteke Rječnika crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije

Prvotisak ranjen gelerom

Kada je 1991. godine Jugoslavenska narodna armija borbenim zrakoplovima raketirala Banske dvore u Zagrebu, pošteđen nije ostao ni obližnji Staroslavenski institut. Od jačine udara razbijena su sva stakla na našoj zgradi, a malo je nedostajalo da ne prođemo i gore.

Raketiranje je zateklo našu tadašnju knjižničarku, gospođu Zlatu Majer, na radnom mjestu. Na zidu pokraj njezina radnoga stola nalazila se uokvirena pretisnuta stranica iz prve hrvatske tiskane knjige, glagoljskoga Misala po zakonu rimskoga dvora (1483.). Spletom okolnosti jedan je zalutali geler prozujio knjižnicom zabivši se upravo u uokvirenu stranicu Prvotiska na zidu.

Ta se glagoljska stranica zajedno s gelerom i danas može vidjeti na Staroslavenskom institutu. Djelatnici su je, složivši se s inicijativom gospođe Majer, sačuvali kao trajni spomen otpora, opstanka i postojanosti hrvatske kulturne baštine, dodavši joj kratki zapis na latinici: „7. listopada 1991. u 15 sati i 9 min raketiranjem Banskih dvora jugosoldateska je oštetila naš Zavod, ali ne i naš duh.“.


„Stari Slaveni“ u Akademiji

Utemeljitelj današnje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, biskup Josip Juraj Strossmayer, bio je zauzeti njegovatelj i podupiratelj ćirilometodske kulturne baštine među Hrvatima. Prepoznao je u njoj golemo bogatstvo i snagu kojom je, smatrao je, valjalo iznova oplemeniti duh hrvatskoga naroda.

Biskup Strossmayer i danas ima istomišljenika u Akademiji. Među prvima su to oni koji su svoj radni vijek posvetili hrvatskoglagoljskoj baštini, utkajući svoje talente i trud u otkrivanje i proučavanje različitih vidova hrvatskoga glagoljaštva.

Takve su i dvije zaslužne znanstvenice Staroslavenskoga instututa, akad. Anica Nazor i akad. Ivanka Petrović, redovne članice Razreda za filološke znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Redovni član Razreda za filološke znanosti je i akademik Milan Mihaljević, voditelj Znanstvenoga centra izvrsnosti za hrvatsko glagoljaštvo. Redovni je član istoga razreda i akad. Josip Bratulić, koji je svoja istraživanja započeo na Staroslavenskom institutu, a završio na Filozofskom fakultetu.


Spomenik J. J. Strossmayeru ispred zgrade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti; rad Ivana Meštrovića (fotografija: hr.wikipedia.org)